Na kraju duge

Published on 22:52, 04/15,2016

Život je jedna velika škola, daleko teža od fakulteta. Život je ustvari jedan veliki fakultet koji se studira iz sekunde u sekundu, iz minute u minutu, iz sata u sat, iz dana u dan, iz nedelje u nedelju, iz meseca u mesec, iz godine u godinu i tako svaki dan bez odmora... ali da li svi položimo taj fakultet zvani život? I šta uopšte treba da naučimo? Da li naše znanje nešto vredi ako pravimo iste greške svaki put kad nam se ukaže šansa da možda budemo srećni... Kako da definišemo tu sreću ako je nikad nismo osetili? Kako da idemo ka vrhu, ka toj sreći koja nas čeka ako ne znamo da je definišemo?
 
Puno pitanja... ali mi težimo za njom, ja težim za srećom iako ne znam više ni da li da verujem u nju jer kažu, sreća je precenjena!
Ponekad pomislim da stariji, mudriji znaju više, i znaju, ali ne svi, godine su ih naučile u mnogo čemu, ali posle se zapitam, šta će biti kad ja budem imala 30 godina, da li ću i ja biti starija, mudrija, pametnija da ne ponavljam iste greške!? Shvatila sam da nije važno koliko godina čovek ima, ako ne uči na sopstvenim greškama i ako ne radi na sebi, on neće biti ni mudriji ni pametniji, samo će imati više godina, samo je prošao više od nas, samo će mu se život možda brže ugasiti.
 
Šta nas čeka na kraju duge? Da li je sreća u pitanju? Da li je ceo život - nekima pustolovina po najtrnovitijim predelima, nekima setnja po najlepšim plažama Majamija, a nekima gusta šuma iz koje se jedva nazire svetlost? Na ova i mnoga pitanja ja konstantno nemam odgovor!
Niko nije rekao da je putovanje životom lako, ali niko nam nije rekao ni da je tako teško (ili možda jeste pa zato mi plačemo kad se rodimo)? Ali uvek se nadam da ma koliko mi se sreća činila daleko ili blizu sad, iako nisam sigurna da znam pravo stanje tog osećaja (mada verujem da sam u nekim trenucima zaista bila istinski srećna i da nije sve bila gluma "dame pod velom pozitive"), da ću ga na kraju duge osećati, da ću osećati tu sreću i mir koju priželjkujem svim srcem, da će i mene onaj gore dodirnuti nekim čudnim čarobnim štapićem i reći "zaslužuješ i ti trenutak sreće"...
Živim za taj trenutak sreće i mira. 
 
Negde sam pročitala da je sreća osećaj da živite onako kako sanjate i pre nego što krenemo da tražimo sreću treba da proverimo, možda smo već srećni.
A ja bih dodala da se možda ipak sve krije u zahvalnosti, i u tome koliko smo zahvalni na malim i velikim stvarima u našem životu!
Postaknuta brojnim životnim pitanjima odlučila sam da počnem da pišem svoj online dnevnik i da delim svoje misli sa vama, možda se na neka od njih u medjuvremenu i nadje odgovor.