Dama pod velom
Pre neki dan mi je bio rodjendan i pored svih čestitki koje sam dobijala, najdraže su mi bile one u kojima mi drugarice žele da ostanem ista (pod ista - misle da ne odrastem još uvek), pozitivna, detinjasta i vesela devojka koju one mnogo vole. Ali… Da li sam uvek pozitivna? Priznajem, ne. Imam i ja uspone i padove, nekad više padova nego uspona, ali to je život, zar ne? Samo što ja nikad nikome ne pokazujem svoje pravo stanje. Uvek sam vesela, nasmejana, duhovita, volim da se šalim sa ljudima koji prihvataju šalu, najviše na moj račun, ali… Da li je to dovoljno? Da li ja lažem sebe time?
Neretko mi se dešava da razmišljam šta bi svi ljudi koji me poznaju pomislili kad bih skinula taj „pozitivan veo“ koji me krasi? Šta bi moje drugarice pomislile kad bi me videle sa izgubljenim pogledom kako posmatram prolaznike na klupici u parku? Kako u svojoj glavi sastavljam i rastavljam rečenice koje želim da napišem u sledećem tekstu!? Toliko sam navikla da glumim kako je sve u redu i kako nemam nijedan problem, da je to postalo deo mene. Sad se pitam, da li sam pogrešila što ponekad nisam otkrila da sam i ja tužna i neraspoložena, da moja 4 zida sobe kriju mnoge tajne, da kad udjem na vrata moje sobe skidam svoje dobro uglancano odelo i masku u koju svi veruju i kojoj se svi dive rečima: „Blago tebi, ti nemaš nikad nijedan problem.“ Dodje mi da viknem tad, „imam ih, ali im tražim rešenje umesto da pričam o njima.“. Umesto toga smešim se, jer uvek kad izadjem na vrata svoje sobe, obučem svoje dobro uglancano i ispeglano odelo i kapicu sa velom pozitive preko lica koje se ne menja dok se ne vratim kući i niko ne zna da i ja još uvek tražim recept za istinsku sreću.